Ko god ima djecu, zna da je svako dijete različito. Neka djeca su kreativnija neka spretnija. I tako neka budu gruba, samo svoja, teška, zločasta i nepristojna. Djeca svoj karakter pokazuju kao mala. I mada okolina i odgoj imaju veliki utjecaj na svaku osobu, neka djeca su takva da ništa i niko nije u stanju da ih promijeni.

Kad su djeca nepristojna, podmukla i divlja, bilo u školi ili kod kuće, sav svijet obično krivi roditelje a roditelji sami sebe. I mada je krivica dovoljno često roditeljska, u nekim slučajevima to nije tako.

U New York Timesu je izašao članak pod imenom Accepting That Good Parents May Plant Bad Seeds (RICHARD A. FRIEDMAN, M.D.) koji je podigao buru rasprava na internetu o onome što definise ljudski karakter: priroda ili odgoj.

"Ne znamo gdje smo pogriješili” kažu neki roditelji koji su uspjeli da odgoje dobru djecu sa izuzetkom jednog lošeg. Ta loša djeca su često inteligentna i namaju nikakve mentalne probleme. Postavlje se pitanje: Ako dijete nema nikakvu mentalnu bolest, ako su roditelji normalni ljudi, šta je onda problem?

Odgovor doktora Friedmana koji je psihijatar zvuči kao hereza jer on zaključuje da su neka djeca rođena loša dok moderna psihijatrija ne priznaje lošu djecu već samo bolesnu djecu kojima treba dobra terapija. Dječije ponašanje i uspjeh su po njima proizvod okoline u kojoj djeca rastu i sva su po prirodi dobra dok ih okolina i odgoj ne pokvare. Iza svakog hronično neposlušnog dijeteta stoji loš roditelj.

Mada mnogi roditelji jesu loši, bilo da su okrutni ili apatični, činjenica je da mnogi po svemu pristojni roditelji mogu da proizvedu toksično ili otrovno dijete.

Pod toksičnim djetetom ne podrazumjevamo psihopate – koji odrastu da budu sitni kriminalci, ubice ili nesto između. Knjige i knjige su napisane o psihopatama, njihovoj istoriju fizičkog maltretiranja, njihovom običaju da muče životinja u djetinjstvu i slično. Neka istraživanja su čak pokazala da se djeca psihopati mogu odgojiti kako treba uz pomoć dobrih roditelja.

Toksična djeca o kojima mi pričamo nisu psihopati. To su djeca koja su mentalno zdrava, veoma inteligentna ali agresivna, nepristojna prema roditeljima, divlja i zla. Roditelji te djece se cijeli život pitaju čime su zaslužili drskost svoje djece, šta su uradili što drugi nisu i šta su mogli da urade bolje. Uistinu, roditelji takve djece nisu nikada imali šansu da to dijete odgoje bolje. Ta su djeca rođena zla.

Mi smo bez pogovora spremni da se divimo djeci koja su rasla pod nemogućim uslovima, sa užasnim roditeljima i oprkos svemu uspjela da završe školu, osnuju vlastitu porodicu i žive kao normalni i uspješni ljudi. Teško pak prihvatamo činjenicu da djeca manje više dobrih roditelja mogu da budu okarakterisana kao zlo sjeme.

Priznati tako nešto je zastrašujuće i u najmanju ruku depresivno. Protivi se našem duboko ukorijenjenom vjerovanju da svaki čovjek ima neograničen potencijal da trudom postane šta god hoće. Napokon, mi smo generacija ljudi koja djeci kupuje "Baby Einstein”, video sistem koji je obećao i dramatično propao u pokušaju da od svake bebe napravi genija.

Neće svako dijete postati genijalac i neće svako dijete odrasti kao prijatna osoba koja je sposobna da voli. Djeca nisu tabula rasa, ona dolaze na svijet sa vlastitom ličnošću, sa ugrađenim genetskim osobinama koje nikakva okolina nije u stanju da promijeni. Dječiji psihijatri su konačno prestali da trube kako nema loše djece, da su roditelji za sve krivi.

Neki roditelji moraju da odustanu od pokušaja da imaju dobar odnos sa svojom odraslom djecom. Otrovna djeca ubijaju roditelje nemilosrdnom kritikom koju je teško svakom roditelju da sluša. Ni jedan normalan roditelj nije u stanju da voli takvo dijete.

Nasuprot ukorijenjenom vijerovanju, roditelji nemaju neograničenu moć utjecaja na svoje dijete. Iz tog razloga, roditelji ne treba ni da se hvale dobrim djetetom ni da se osjećaju krivim za loše.